Velike priče s malih ekrana

Koliku je senzaciju izazvala pojava televizije u Hrvatskoj, svjedoči jedan policijski zapisnik. Naime, 15. svibnja 1956, na dan 30. obljetnice emitiranja programa Radija Zagreb, u Tomislavovu domu na Sljemenu proradio je prvi televizijski odašiljač u tadašnjoj Jugoslaviji, a iste večeri počelo je prvo televizijsko emitiranje. Program je izravno prenošen s austrijske državne televizije ORF-a na televizore razmještene u nekoliko zagrebačkih robnih kuća, od Jelačićeva trga, do Trešnjevke i Zvijezde. Ta neobična drvena kutija s pokretnim slikama, kakvu su u Zagrebu mogli vidjeti samo rijetki posjetitelji Zagrebačkog zbora 1939, kad je nizozemski Philips prvi put u Hrvatskoj predstavio televizijski prijenos, stvorila je veliku pomutnju. Naime, ispred televizora stvorila se tolika gužva da je nastalu situaciju morala rješavati policija. Koliko je poznato, ozlijeđenih nije bilo, ali vijest o skandalu ubrzo se proširila gradom pa su mnogi Zagrepčani danima pohodili mjesto zločina.

Taj i nekolicina drugih štikleca iz devedeset godina duge povijesti radija i šezdeset televizije u Hrvatskoj mogu se pronaći u drugom, proširenom izdanju Leksikona radija i televizije koji je uz svoj visoki jubilej objavio HRT, u suradnji s Nakladom Ljevak. Riječ je o pozamašnom knjizi, vrijednoj pozornosti, koju je HRT u digitalnom obliku preko svoje mrežne stranice odlučio darovati publici.

Malo je događaja izazvalo tolike promjene na svim područjima života kao pojava radija i televizije. U Predgovoru o tome govori glavni urednik Leksikona Mirko Galić, koji ističe činjenicu da su u složenom razdoblju svojega postojanja, koje se proteže kroz dva stoljeća, radio i televizija temeljitije nego ijedan drugi medij ispunjavali svoju informativnu ulogu. Kao zrcalo vremena u različitim povijesnim i političkim okolnostima utjecali su na stajališta ljudi, društvenih skupina i političkih institucija, otvarajući prostore za promjene – oblikovali su vrijednosne, svjetonazorske i estetske standarde i tako promicali nove društvene i civilizacijske obrasce. Radio i televizija, kao prije tisak, snažno su utjecali i na održavanje i formiranje kulturnoga i nacionalnoga identiteta, stvarali su mostove između tradicije i modernosti i iznimne umjetničke vrijednosti – kazališne, glazbene, književne – širili izvan okvira elitnih krugova.

Danas, u vremenu nesklonu kulturi, kada novinskim stupcima i eterom dominiraju skandali i prevare, a s naslovnica teče krv, može se neobičnim učiniti podatak da je program Radio stanice Zagreb, pokrenut 15. svibnja 1926, samo šest godina nakon prve radiostanice u svijetu, kad je tek petnaest svjetskih zemalja imalo radiopostaje, počivao uglavnom na kulturnim sadržajima: izravno su se prenosile opere, koncerti, izložbe, a već iste 1926. raspisan je natječaj za izvorne radiodramske tekstove. Bio je to jedan od prvih takvih natječaja u Europi, što je rezultiralo izvedbom prve hrvatske radiodrame Vatra već iduće 1927. godine, i njezina autora Ivu Šrepela stavilo uz bok utemeljiteljima te vrste dramskoga stvaralaštva u svijetu. I u narednim desetljećima Radio Zagreb, od 1956. i Televizija Zagreb, iz kojih je iznikao današnji HRT, bili su i ostali do danas predvodnici razvoja i uzor drugim javnim medijskim servisima u jugoistočnoj Europi. Pritom je proizvodnja kulturnih sadržaja, od originalnih emisija do dramskih serija i filmova, uglavnom bila visoko rangirana na ljestvici programskih prioriteta.

Lica i glasovi koje pamtimo

To zorno svjedoči i drugo izdanje Leksikona radija i televizije, koji uz bitno proširen popis pojmova koji se odnose na medije radija i televizije, tehnologiju te ključne osobe i programe (ne samo s HRT-a), što je baza knjige, donosi i deset eseja među kojima su posebno vrijedni Radiotelevizija Zagreb u Hrvatskom proljeću i HRT u Domovinskom ratu Božidara Novaka (glavnog urednika i pokretača prvog izdanja Leksikona), Igranoserijska produkcija RTZ-a i HRT-a Boška Picule, Igranofilmska produkcija RTZ-a i HRT-a  Domagoja Matizovića, Radio i hrvatska književnost Branimira Bošnjaka i Televizija i hrvatska književnost Drage Kekanovića. Leksikon donosi i uvodnik Siniše Kovačića, u vrijeme tiskanja vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a, listu dobitnika nagrada HRT-a, i što je osobito korisno, cjelovit popis televizijskih igranih serija od 1967. do 2015. i igranih filmova od 1970. do 2015, s detaljnim podacima o redateljima, scenaristima, glumcima i ostalim sudionicima proizvodnog procesa.

Važan prilog je i HRT-ov vremeplov s najvažnijim datumima koji u obliku kratkih natuknica daje dobar pregled ključnih događaja iz povijesti HRT-a. Popis datuma zorno pokazuje da razvoj HRT-a svjedoči i razvoj tehnike, a vremeplov predstavlja i praksu koja se na HRT-u održala do danas – velike programske promjene, novi projekti i tehnološke inovacije često su se vezale uz obljetnicu 15. svibnja (1966. prvi put emitiran program u boji; 1976. početak cjelodnevnog emitiranja RZ-a, 1988. eksperimentalno emitiranje 3. programa TVZ-a i dr.).

Prvim izdanjem Leksikona prije deset godina udareni su temelji leksikografskih znanja i istraživanja na području radija i televizije u Hrvatskoj, koji su površinski poznati, ali su dubinski do danas ostali nepovezani, čak i nedovoljno otkriveni. Drugo izdanje donosi svojevrsna osvježenja, a obogaćeno je ponajprije biografijama osoba koje su se afirmirale u posljednjih desetak godina, ne samo na novinarskim i uredničkim poslovima, ili na različitim tehničkim funkcijama, koje su i prije bile dobro zastupljene, nego i u brojnim kreativnim „zanatima“ koji su dosad bili zanemareni, iako bez njih nema kvalitetna radijskog ni televizijskog proizvoda: zanimanja kao što su scenograf i kostimograf, snimatelj i majstor kamere, osvjetljivač i majstor rasvjete i dr. Izdanje je osvježeno i novim podacima o sadašnjoj ulozi hrvatskoga javnog servisa i vrijednim sadržajima koji su nastali u zadnjih desetak godina, kao i nadopunjenim podacima o svjetskim televizijskim sustavima u svim europskim i nekim svjetskim zemljama.

Središnji i najvažniji dio Leksikona i dalje ostaje povijest radija i televizije u Hrvatskoj, koja se najvećim dijelom poklapa s poviješću HRT-a. Čitateljima Leksikona uz ostalo su tako predstavljena najpoznatija lica i glasovi, dramski, zabavni i informativni projekti, trenuci koji su ostavljali traga u društvu u cjelini i ulazili u domove putem radija i televizije, svakoga dana: nezaboravna redateljska imena kao što su Anton Marti, Daniel Marušić i Mario Fanelli, antologijske serije poput Gruntovčana, Kapelskih kresova, Velog mista, Smogovaca, likovi Špire Špule i Mende, glas Božene Begović koji je čuvenim riječima „Halo, halo, ovdje Radio Zagreb“ prvi put odjeknuo radijskim eterom, sportski komentatori poput Ive Tomića i Mladena Delića... U Leksikon su, kao i u prvom izdanju, uvrštene i osnovne informacije o desecima regionalnih i lokalnih radijskih i televizijskih postaja u Hrvatskoj koje su posljednjih dvadesetak godina obogatile naš radijski i televizijski krajolik.

Radio i hrvatska književnost

Novi Leksikon znatno je veći od prethodnog, kako formatom, koji je sada veći, enciklopedijski, u odnosu na manji (i praktičniji) format B5 prvog izdanja, tako i sadržajem, koji prema navodu glavnog urednika donosi 45 posto novih članaka. Posebnost je ovoga izdanja i činjenica da je, uz besplatno mrežno izdanje u obliku elektroničke knjige, objavljeno elektroničko izdanje s tražilicom, otvoreno za stalno nadopunjavanje i obogaćivanje novim pojmovima i osobama. To je vrlo korisno jer u ovakvim edicijama nikad nije moguće, iz različitih razloga, obuhvatiti sve natuknice koje bi trebale biti uvrštene. Jedna od takvih zasigurno je Arhiv HRT-a, koji nije dobio samostalan članak.

Kao i u prošlom izdanju, u skladu s ustaljenom leksikografskom praksom zadržan je isti pristup obradi leksikografske natuknice – svi su tekstovi urednički ujednačeni, a autori nisu potpisani. Iako je u posljednje vrijeme primjetan porast trenda autorskog pristupa pri uređivanju specijaliziranih leksikona i enciklopedija, ovdje se klasični, ujednačeni pristup pokazao dobrim izborom. Na knjizi je radilo tridesetak suradnika koji su redom stručnjaci za to područje.

Već je navedena vrijednost popratnih eseja, prije svega zbog novih ili dosad ne toliko jasno artikuliranih spoznaja i uvida. Tako Branimir Bošnjak iznosi prosudbu da je književnost kao radijski predložak najpoznatiji i najprevođeniji dio naše književnosti u svijetu, te je u tom obliku, uz dokumentarnu dramu, kao izvorni proizvod zagrebačke autorsko-redateljske škole, prisutan na svim međunarodnim festivalima radiodramske umjetnosti. Treba istaknuti i esej Boška Picule o igranim dramskim serijama, imanentnoj televizijskoj vrsti, što je u nas naišla na vrlo plodno tlo, posebice koncem 1960-ih i početkom 1970-ih, kad su nastale legendarni serijali Naše malo misto (M. Smoje / D. Marušić), Prosjaci i sinovi (I. Raos / A. Vrdoljak), Gruntovčani (D. Kerstner / K. Golik), a osobito je zanimljiv tekst Božidara Novaka RTV Zagreb u Hrvatskom proljeću. Autor u njemu naglašava da su hrvatsko novinarstvo i RTZ u to vrijeme bili supstitut za uskraćeni stranački politički pluralizam, koji se neformalno razvijao u djelovanju Matice hrvatske, pokretu hrvatskih sveučilištaraca i nevladinih udruga – Društvu književnika i Društvu novinara Hrvatske. Prenosi i svjedočanstva Mihovila Dulčića s Radija Zagreb, koji je zabilježio kako je nakon Karađorđeva nastupilo jezično rashrvaćivanje. Ta je praksa, navodi, na RZ-u zaustavljena u doba Hrvatskoga proljeća, kad su istaknuti kulturni radnici, posebice lektori, ugrožavali svoju egzistenciju kako bi branili hrvatsku riječ, jezičnu raznolikost i bogatstvo: Radio Zagreb upornim je djelovanjem lektora u sintaksi rečenice učinio silan preokret – razbio je Tanjugovu jezičnu konstrukciju, prilagodivši je hrvatskomu jeziku.

Drugi Novakov tekst, o HRT-u u Domovinskom ratu, prikazuje ulogu javnog servisa i njegovih djelatnika, od kojih su mnogi izgubili svoje živote, u vrijeme obrane Hrvatske od velikosrpske agresije. U to je vrijeme pozdrav koji je 1991. uveo urednik Dnevnika Branimir Dopuđa Pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili!, postao sinonim za ratni informativni program.

Zaključno istaknimo kako je drugo izdanje Leksikona radija i televizije vrijedan dokument koji daje sveobuhvatan uvid u povijest i ulogu Hrvatske radiotelevizije u razvoju medijske i kulturne scene te općenito u razvoju hrvatskoga društva. Leksikon govori i o sadašnjosti u kojoj se nerijetko čitav javni servis – četiri televizijska, tri nacionalna i osam regionalnih radijskih programa, cijela zagrebačka središnjica s trima orkestrima i zborom, osam regionalnih centara te internetska, teletekst i multimedijska stranica HRTi – pokušava svesti na nekoliko emisija poput Dnevnika i Nedjeljom u dva. I takvu se stavu protivi.